Nekako, zapitam se, zašto ljudi drugima žele zlo? Žele im najgore? Da li su toliko
ljubomorni? Da li to nemaju pametnija posla, mrze sebe toliko pa drugima nanose zlo? Pitam
se, šta to u ljudima se probudi pa to žele? Pakost? Ljubomora? Zavist? Ili nedostatak mozga?!
Jutro! Tmurno i kiselo! Oblaci tmurni, hladni i namrgođeni! Navikli da sam i ja takav! Ali
ovo jutro ne! Ovo jutro, ja nisam takav! Ustajem, nasmijan i miran, sretan i zadovoljan!
Osmijeh se vratio u moju napaćenu dušu! Napokon! Napokon sam se naspavao! Vedar i
sretan! Čudno je kako se lako problemi mogu riješiti, kako samo razgovor rješava sve! Žao mi
je ljudi koji su pakosni, ljudi koji ti žele najgore, da te unište i slome! U inat vama, ja i dalje
živ, u inat vama ja nasmijan, u inat vama ja sretan.
Mir i spokoj se vratio, duša se počela smijat, tijelo se vratilo u normalu! Konačno, riješio
sam sa proslošću i okrećem ka budućnosti! U inat svima, krećem u napad, sa smiješkom, čist
i spreman! Smijem se, unutra, i večeras, nakon dužeg vremena, idem spavat, sa osmijehom
na licu i spokojem u duši!
Ponekad, pitam se? Da li treba da se mijenjam? Da prihvatim stvari koje mi nisu u redu?
Da se stopim sa okolinom? Da budem isti kao i svi? Zašto? Da bi’ se nekome svidio? Da bi me
neko prihvatio? Ako bi to uradio ne bih ja onda bio ja? Izgubio bi’ se, postao neko drugi?
Neka hvala! Znam, imam mana, imam loših strana! Ali zar ih nemamo svi mi? Ljudi smo!
Griješimo! A ja, ja ću živjeti, ovaj svoj život kakav god bio, kao i do sada! Na rate!
Moj život je satkan od snova, a života nema bez snova! Sanjam da sam negdje, na nekom
mom Magičnom Mjestu, mjestu gdje sam sretan, mjestu koje me ispunjava! Mjestu gdje sam
sretan! Sanjam da su oko mene sve pozitivni ljudi, sretni i zadovoljni! Znam, teško, veoma
teško, ali to je samo san! Sanjam i maštam, žudim za nečim što je više od mene! I onda
počnem da meditiram, odletim na to svoje mjesto, u kojem nema mržnje, materijalizma,
nema mržnje, nema ničega! Samo ja, nebo iznad, šuma okolo, zemlja ispod! Valjda je to taj
životni vijek, taj magični krug života, krenut i završiti na mjestu na kojem je sve krenulo! Leći,
zažmiriti i samo otići, lagano, spokojan i miran, sretan i zadovoljan!
U priči sa ljudima sazna se svašta! Ono što je meni interesantno je to da dosta njih ima
slična a opet tako različita mišljenja o istim temama! U priči jedno, u praksi drugo! Danas se
sve vrti oko para, materijalizma, etiketa i etiketiranja! Nema više gledanja ljudi kroz dobrotu,
kroz dobra djela, kroz poštenje i iskrenost! Ne, davno je to bilo! I svima su pare bitne, koliko
god rekli da nisu! A gdje je nestalo ono bratstvo i jedinstvo, dijeljenje svega na iste dijelove?
Gdje ne nestalo ona ljubav za druga? Za sve? Živim u gradu gdje ako nemaš niko si i ništa?
Imam pamet? Pikal’ se to? Jer trčeći za parama gubi se ljudskost , postaje se rob para i
materijalizma i sve se gleda kroz pare pa i ljude? Ljude najviše? Pošteno? Život treba gledati
dalje, u budućnost i ići ka ciljevima, nadati se da će nekada biti bolje, nadati se tome, zajedno
sa nekim!
Kada se sa nekim nađeš u vremenu i prostoru! Kada ništa bitno nije! Kada zima i snijeg
predstavljaju samo način da se zabavite! Kada uvijek tražiš i težiš da napraviš nešto
zanimljivo da bi nekom izmamio osmijeh, e to, baš to, to je ono što je vrijedno! Izgubilo se
ono spontano u ljudima a šta fali da neko spontan bude? Da pleše po po ulice? Da se grudva?
Da trči po parku i uživa u svakom momentu sa osobama koje su mu drage? Zapitajte se kada
vidite nekoga u tim trenucima što je tako? Pa on uživa, veseli se i slavi život! Živit život na
rate, uživati u trenucima i prepustiti se svakom trenutku, svaki trenutak iskoristiti ne to nije
loše! To je poenta života, za ljude koji znaju i žive !
Male stvari, sitnice, nekako znaju uljepšati dan! O velikim da ne pričam! Kada neko
iznenada, dođe i uljepša ti dan, kada taj neko, bez obzira na sve još je pored tebe, kada neko
poslije svega je tu, nekako srce je puno! Veličina čovjeka se ogleda u opraštanju, negledanju
na prošlost! Za mene, rizik i strah od nečega je bolje nego misliti šta bi bilo da nisam,
zahvalnost je neprijatelj straha, oprost mržnji, uživati u životu u sitnicama, u osmijesima, u
lijepim trenucima, u društvu dragih i pozitivnih ljudi e to je život! Živiti život na rate,
jednodnevne, e tako ja živim ovaj svoj život, u inat svima!
Sa prvim pahuljama snijega, kako lagano padaju, pokrivaju krovove i ulice, drveće i sve se
polako bijeli i u meni lagano sve bijelo! Snijeg u meni budi emocije, stare uspomene iz
djetinjstva, kada smo sa prvim pahuljama, svi na ulicama bili sa sankama, slićurama i pravac
brdo, naše brdo! Fali mi to i sada, dugo godina nakon toga, fali taj osjećaj tog prijateljstva,
kada nije bitno bilo koliko para imaš nego samo da budeš što više napolju, da se igraš i uživaš
u djetinjstvu! Tada smo htjeli da što prije odrastemo a sada da se vratimo ponovo nazad!
Čudan je ovaj život.
Leave a Reply